Zamislite život osmogodišnjeg djeteta. Zamislite njegovu svakodnevicu, njegove vesele igre, njegov osmijeh na licu... Zamislite ga u školi, među kolegama iz klupe, među prijateljima. Zamislite da vam priča o svim svojim dječjim sanjarenjima, o svojim željama, o tipičnim dogodovštinama i anegdotama koje prolaze svi njegovi vršnjaci. Zamislite ga kako se veselo šeće trgovinama igračaka ili pak, kako vas po tko zna koji put moli da ga poštedite špinata i ispečete mu njegovu omiljenu pizzu. Zamislite i trenutke u kojima vam povjerava što ga muči, što ga boli i trenutke u kojima vas moli za pomoć. Makar samo i pogledom. On je i više no dovoljan. Nije to teško zamisliti. Svi smo mi bili to osmogodišnje dijete. Veselo, razigrano, prepuno sanjarenja, ali ponekad i tužno te željno pomoći. I stoga ova slika dopliva pred oči svih nas vrlo lako. Bilo da su neki od nas roditelji, sestre ili rođaci nekog takvog djeteta.
A sad zamislite osmogodišnje dijete koje ne može govoriti o svojim snovima, o svojim željama, o igrama... Zamislite dijete koje se ne može pridružiti prijateljima u igri i čija je sadašnjost i budućnost sputana na najokrutniji način.
Jedan od njih je i Lovro Vaistina. Dječak od osam i pol godina. Ne sjedi samostalno i ne hoda. Ne može sam jesti te nosi pelene i u svemu je ovisan o tuđoj pomoći. Trenutno je na dva lijeka za epilepsiju i mentalno je na razini djeteta od godinu dana.
Lovro je rođen u 35. tjednu trudnoće, a pošto pogrešnom prosudbom liječnika nije porođen u 32. tjednu odmah pri puknuću vodenjaka njegova borba za život krenula je odmah nakon poroda. Već nakon poroda smješten je u inkubator gdje je proveo osam dana.Prvi dan pojavile su se i konvulzije što je odmah bilo pokazatelj na jednu vrstu oštećenja mozga. Kući je otpušten uz dijagnozu PVL3 (perivetrikularna leukomalacija trećeg stupnja) koji je za tu vrstu oštećenja ujedno i najviši stupanj.
- Kao mlada i neiskusna majka bila sam sva izvan sebe; šokirana viješću da će ukoliko ne budemo intezivno primjenjivali medicinsku rehabilitaciju posljedice biti krajnje poražavajuće, što naravno nije istina s obzirom da je svaka dijagnoza drukčija za svako dijete. S obzirom da se u našem zdravstvenom sustavu na red za terapije čeka i po mjesec dana krenuli smo s privatnim vježbama kojima je prije osam godina cijena dosezala i po 250 kuna za 45 minuta terapije. Sa sedam mjeseci života Lovri je dijagnosticirana i epilepsija sa specifičnim napadima.U bolnici smo proveli oko dva mjeseca dok napade nismo stabilizirali te je pritom bio podvrgnut hormonalnoj terapiji – prepričava Lovrina majka Barbara te nastavlja:
U centar za rehabilitaciju Goljak bili smo uključeni od Lovrina 3. mjeseca života pa negdje do njegove 3 i pol godine kad su nas obavijestili da Lovro zbog svoje mentalne retardacije nije u mogućnosti pratiti njihov program te da potražimo neku drugu ustanovu koju bi mogao pohađati zbog same njegove socijalizacije.
U 4. godini života Lovro dobiva recidive napadaja i to svakodnevno te nekoliko mjeseci provodimo u Klaićevoj bolnici kako bismo mu pogodili odgovarajuću terapiju te koliko toliko suzbili napade. Nakon bolničkog liječenja posežemo i za raznim alternativnim metodama liječenja, ali kako niti nakon nekoliko godina takve primjene ne uviđamo neke rezultate, vraćamo se ponovno samo na monoterapije – objašnjava Barbara.
2007.godine Lovro napokon dobiva mjesto u Centru za rehabilitaciju Zagreb - podružnica Sloboština gdje pohađa poludnevni program sve do 12. mjeseca 2009. godine jer zbog novog zakona, u kojemu je uvjet da ako majka uzima status roditelja njegovatelja dijete nema pravo pohađati školu odnosno vrtić, ima pravo tek tri puta tjedno po tri sata boravka boraviti u centru radi socijalizacije.
Sve to popraćeno je problemima Lovrinih roditelja koji su u teškoj financijskoj situaciji, a Lovrine potrebe za raznim ortopedskim i drugim pomagalima iz godine u godinu su sve veće a samo je nekoliko njih na popisu HZZO-a kolica i hodalica. Sve ostalo što je potrebno za svakodnevni život pravi je luksuz (stolica za hranjenje, stolica za kupanje, dizalica, autosjedalica, a o potrebama većeg auta da ne govorimo).
Lovrin otac radi kod privatnika i prijavljen je na minimalac, a majka dobiva 2500 kuna kao roditelj njegovatelj i u nemogućnosti su podići bilo kakav kredit, kako za auto, tako i za pomagala stoga su primorani prihvatiti i pomoć prijatelja i ostalih ljudi spremnih na bilo kakav oblik pomoći.
